Biološka terapija i sarkoidoza: Imunološki pristup liječenju

Sarkoidoza je multisistemska granulomatozna bolest nepoznatog uzroka, karakterizirana stvaranjem nekazeoznih granuloma u različitim organima, najčešće plućima i limfnim čvorovima. Patogeneza sarkoidoze uključuje složene imunološke procese, pri čemu ključnu ulogu igraju T-limfociti, makrofagi i citokini. Biološka terapija, usmjerena na specifične komponente imunološkog sustava, predstavlja obećavajući pristup liječenju sarkoidoze, posebno u slučajevima refraktornim na standardnu terapiju kortikosteroidima.

Detaljniji imunološki procesi u sarkoidozi

U patogenezi sarkoidoze, aktivacija CD4+ T-limfocita dovodi do stvaranja granuloma, nakupina imunoloških stanica koje oštećuju zahvaćene organe. Makrofagi, pretvoreni u epiteloidne stanice, ključni su sastojci granuloma. Ključni citokini u ovom procesu su:

Tumorski nekrozni faktor alfa (TNF-α): Ključni medijator upale, potiče stvaranje granuloma i doprinosi oštećenju tkiva. TNF-α djeluje putem vezanja na TNF receptore (TNFR1 i TNFR2) na površini stanica, pokrećući signalne puteve koji vode do aktivacije NF-κB i AP-1, transkripcijskih faktora koji reguliraju ekspresiju proinflamatornih gena.

Interleukin-1 (IL-1): Proinflamatorni citokin koji pojačava imunološki odgovor. IL-1 djeluje putem vezanja na IL-1 receptore, aktivirajući slične signalne puteve kao i TNF-α.

Interleukin-6 (IL-6): Doprinosi kroničnoj upali i sistemskim manifestacijama bolesti. IL-6 djeluje putem vezanja na IL-6 receptor, aktivirajući JAK/STAT signalni put.

Gama interferon(IFN-γ): Ima ključnu ulogu u formiranju i održavanju granuloma.

Biološka terapija: Ciljano djelovanje na imunološki sustav

Biološki lijekovi, poput inhibitora TNF-α (infliksimab, adalimumab, certolizumab pegol, golimumab), ciljano djeluju na specifične komponente imunološkog sustava, blokirajući njihovo djelovanje i smanjujući upalu. Ova terapija se koristi u slučajevima kada standardno liječenje kortikosteroidima nije učinkovito ili uzrokuje nepodnošljive nuspojave.

Infliksimab (Remicade): Monoklonsko protutijelo koje se veže na TNF-α, sprječavajući njegovo vezanje na TNF receptore.

Adalimumab (Humira): Humano monoklonsko protutijelo koje također blokira TNF-α.

Certolizumab pegol (Cimzia): Pegilirani Fab fragment humaniziranog monoklonskog antitijela.

Golimumab (Simponi): Humano monoklonsko antitijelo na TNF-alfa. Osim anti-TNF terapije, istražuju se i drugi biološki lijekovi, poput inhibitora IL-1 (anakinra) i inhibitora IL-6 (tocilizumab), no njihova učinkovitost u liječenju sarkoidoze još se istražuje.

Vrsta sarkoidoze koja zahtijeva biološku terapiju

Biološka terapija se najčešće primjenjuje kod refraktorne sarkoidoze, odnosno u slučajevima gdje standardno liječenje kortikosteroidima nije dovoljno učinkovito ili uzrokuje ozbiljne nuspojave. Osim toga, biološka terapija se može primijeniti u slučajevima kada sarkoidoza uzrokuje teške plućne, kardiološke ili neurološke komplikacije koje ne reagiraju na konvencionalne terapije.

Kontraindikacije za primjenu biološke terapije

Kao i svaki oblik terapije, biološki lijekovi imaju određene kontraindikacije:

Aktivne infekcije: Biološki lijekovi, osobito inhibitori TNF-α, mogu povećati rizik od ozbiljnih infekcija, stoga se ne smiju primjenjivati kod pacijenata s aktivnim infekcijama.

Teške imunodeficijencije: U bolesnika s teškim imunodeficijentnim stanjima, poput HIV-a s niskim brojem CD4 stanica, biološki lijekovi mogu pogoršati imunološku funkciju.

Zatajenje srca: U bolesnika s ozbiljnim zatajenjem srca, primjena inhibitora TNF-α može pogoršati funkciju srca.

Trudnoća i dojenje: Neki biološki lijekovi, poput infliksimaba, nisu preporučeni tijekom trudnoće i dojenja zbog potencijalnih rizika za plod ili novorođenče.

Način primjene i učestalost terapije

Biološki lijekovi obično se primjenjuju intravenozno (IV) ili subkutano (SC), ovisno o specifičnom lijeku:

Infliksimab (Remicade): Obično se primjenjuje intravenozno, u početku s početnim dozama svakih 2 do 4 tjedna. Nakon početne faze, doze se mogu smanjiti na svakih 8 tjedana.

Adalimumab (Humira): Primjenjuje se subkutano, obično svaka 2 tjedna, a u nekim slučajevima može se prilagoditi učestalost ovisno o odgovoru na terapiju.

Certolizumab pegol (Cimzia): Subkutano se primjenjuje u početnoj fazi, obično svakih 2 do 4 tjedna, a nakon početnih injekcija, doza se može smanjiti na svaka 4 tjedna.

Golimumab (Simponi): Obično se primjenjuje subkutano, a početna doza je svakih 4 tjedna, s mogućnošću smanjenja učestalosti prema odgovoru pacijenta.

Prilagodba učestalosti primjene biološke terapije ovisi o kliničkom odgovoru pacijenta i nuspojavama, uz redovito praćenje i ocjenu učinkovitosti i sigurnosti liječenja.

Utjecaj na kvalitetu života i imunitet

Biološka terapija može značajno poboljšati kvalitetu života pacijenata sa sarkoidozom, smanjujući simptome poput umora, dispneje i bolova u zglobovima. Osim toga, može dovesti do:

Smanjenja aktivnosti bolesti i regresije granuloma.

Poboljšanja funkcije pluća i drugih zahvaćenih organa.

Smanjenja potrebe za kortikosteroidima i njihovim nuspojavama. Međutim, biološka terapija može povećati rizik od infekcija, stoga je važan pažljiv odabir pacijenata i redovito praćenje.

Zaključak

Biološka terapija predstavlja važan napredak u liječenju sarkoidoze, nudeći ciljano djelovanje na imunološke procese i poboljšanje kvalitete života pacijenata. Iako nosi određene rizike, pažljivo praćenje i individualizirani pristup mogu optimizirati koristi ove terapije. Daljnja istraživanja su potrebna kako bi se identificirali optimalni biološki lijekovi i strategije liječenja za različite oblike sarkoidoze.

Dino-Josip Ključarić